Prošlost nije samo ono što piše u udžbenicima. Ona živi u pričama koje se prenose s generacije na generaciju, starim fotografijama, predmetima i običajima koji nas okružuju
Potrebno je samo zastati, pogledati pažljivije i zapitati se: kakva se priča krije iza jedne stare fotografije, predmeta ili običaja? Svaki od njih čuva poneki trag koji nam može pomoći da otkrijemo delić prošlosti i sastavimo priču o ljudima i vremenu u kojem su živeli. Kako deca i mladi mogu da istražuju ove tragove, upoznaju svet oko sebe i postanu čuvari nasleđa, razgovaramo sa Marinom Nićiforović, programskom koordinatorkom Udruženja „Čuvari nasleđa – Korak kroz vreme“.
Ko su Tragači kroz vreme i kako je nastala ideja da se deca i mladi okupe oko istraživanja nasleđa?
Tragači kroz vreme su ekipa radoznalih mladih ljudi koji vole da istražuju, postavljaju pitanja i otkrivaju nove priče. Ideja je nastala iz želje da deci približimo nasleđe na drugačiji način – ne samo kroz knjige i lekcije, već kroz neposredna iskustva, susrete i avanture. Ovo je prva generacija naših Tragača i posebno nam je drago što zajedno postavljamo temelje jedne priče koja će se tek razvijati. Tokom naredne godine planiramo brojne aktivnosti, radionice, istraživanja i posete mestima od kulturnog i istorijskog značaja. Želimo da im pokažemo da prošlost nije nešto što je ostalo daleko iza nas, već da su njeni tragovi i nasleđe koje je ostavila svuda oko nas – u porodičnim pričama, starim fotografijama, predmetima, muzici i običajima.
Šta za vas znači biti Tragač kroz vreme?
Pre svega, biti Tragač znači biti radoznao, postavljati pitanja i želeti da saznamo više. Zašto je neki predmet važan? Ko je živeo u određenoj kući? Kako je izgledala svakodnevica naših predaka? Zašto su se neki običaji sačuvali do danas? Tragač je neko ko ume da prepozna značaj i najmanjeg detalja, da ga poveže sa drugim saznanjima i tako otkrije širu priču. Ali, istraživanje se tu ne završava. Važno je da ono što otkrijemo zabeležimo, sačuvamo u njegovom autentičnom obliku i prenesemo dalje, kako bi i buduće generacije mogle da upoznaju i razumeju nasleđe koje smo nasledili.
Kako izgledaju aktivnosti mladih Tragača? Da li je to više učenje ili avantura?
Rekla bih da je to učenje kroz avanturu! Organizujemo radionice, posete kulturnim i istorijskim mestima, razgovore sa ljudima koji poznaju i čuvaju nasleđe, kao i različite oblike zajedničkog istraživanja. Nekada polazimo od stare fotografije, nekada od predmeta ili dokumenta, a nekada nas jedno mesto odvede do čitavog niza novih pitanja. Važno nam je da deca budu aktivni učesnici – da istražuju, zapažaju, postavljaju pitanja, povezuju informacije i sama dolaze do otkrića.
Biti Tragač znači biti radoznao, postavljati pitanja i želeti da saznamo više
Koliko su važne priče koje se prenose sa generacije na generaciju?
Veoma su važne, jer nas povezuju sa porodicom, mestom iz kog potičemo i ljudima koji su živeli pre nas. Ponekad jedna priča bake ili deke može da otkrije ono što nikada ne bismo saznali iz knjige. Te priče često nose porodične vrednosti, sećanja, običaje i iskustva koja ne bismo smeli da izgubimo. Zato podstičemo decu da razgovaraju sa starijima, da slušaju, postavljaju pitanja i pamte. Tako i sami postaju čuvari jednog dela zajedničke porodične priče.
Zašto je važno da deca, pored slušanja priča, i sama istražuju i otkrivaju?
Zato što najviše učimo kada nešto otkrijemo sami. Istraživanje razvija radoznalost, kritičko razmišljanje, sposobnost posmatranja i povezivanja činjenica. Uči decu da slušaju druge, sarađuju, poštuju različita iskustva i prepoznaju vrednost zajedničkog rada. Posebno nam je važno da kroz ove aktivnosti razvijaju osećaj pripadnosti i razumevanje da nasleđe nije samo nešto što smo nasledili od prethodnih generacija, već i da imamo odgovornost da sačuvamo priče o ljudima, vremenu u kojem su živeli i vrednostima koje su nam ostavili, i prenesemo ih budućim generacijama, kako ne bi bile zaboravljene.
Da li Tragači imaju priliku da i sami doprinose očuvanju nasleđa?
Naravno! Ne želimo da budu samo posmatrači. Podstičemo ih da beleže ono što otkriju, fotografišu, prikupljaju priče, postavljaju pitanja i dele svoja saznanja. Njihova zapažanja i otkrića mogu biti veoma dragocena. Voleli bismo da njihova istraživanja vremenom postanu i deo zajedničke digitalne zbirke priča, fotografija i otkrića. Kada dete shvati da i ono može da doprinese očuvanju jedne priče, predmeta ili sećanja, tada prošlost prestaje da bude samo lekcija i postaje nešto što prepoznaje u ljudima, mestima i pričama oko sebe.
Imamo odgovornost da sačuvamo priče o ljudima, vremenu u kojem su živeli i vrednostima koje su nam ostavili, i prenesemo ih budućim generacijama, kako ne bi bile zaboravljene
Šta biste poručili deci koja žele da nam se pridruže?
Da ne čekaju posebnu priliku da postanu istraživači. Neka počnu od svog doma, porodice, ulice ili mesta u kom žive. Neka pitaju bake i deke kako je izgledalo njihovo detinjstvo, pogledaju stare fotografije, istraže poreklo nekog porodičnog predmeta ili otkriju priču o zgradi pored koje svakodnevno prolaze. Za istraživanje su najvažniji radoznalost i želja da saznamo nešto novo.
I na kraju, šta je najlepše što jedan Tragač može da otkrije?
Možda upravo to da prošlost nije završena priča. Ona živi u nama, u mestima koja nas okružuju, u jeziku, običajima, znanju i uspomenama koje prenosimo dalje. Kada to prepoznamo, shvatimo da svako od nas ima svoje mesto u velikoj priči o nasleđu. Zato nastavljamo da pitamo, istražujemo i otkrivamo. Jer svaki trag ima svoju priču, a svaka nova priča otvara put ka nekom novom otkriću!
Pročitaj i: Čuvari nasleđa koji koračaju kroz vreme
Tekst: Aleksandra Kožul / Foto: Jasmina Stojanović




