Napolju su se „spojili nebo i zemlja“, kiša je poplavila ulice a munje su smenjivale u sve kraćim intervalima. Međutim, kod Dragane Cvijan, naše Gaše, pod ambijentalnim svetlima i u tišini, odvijao se jedan sasvim drugi svet…
Tretman se može najjednostavnije opisati kao nežno mirisno ušuškavanje i povratak božanskoj majci u zagrljaj. Spajajući ajurvedu, rad na meridijanima, ostala znanja i i iskustva, ali pre svega svoju iskrenu posevećnost osobi sa kojom radi, Dragana Cvijan i telu i duši pruža podršku, te lagano možemo da se opustimo i prepustimo. Kako je Gaša došla do svog autorskog pristupa, pročitajte u tekstu, koji će vam približiti i sve divne razloge da njen tretman bude vaš prvi sledeći izbor.
Šta za tebe znači živeti ajurvedu, a ne samo praktikovati njene tehnike?
Za mene je ajurveda LJUBAV. Ljubav prema životu, prema sebi i prema ovom čudesnom telu u kojem živimo. Ljubav je kada počnem da posmatram sebe, iznova i iznova, svakoga dana. Kada učim da sebi priđem nežnije, bez potrebe da odmah nešto popravljam. Kada negujem ono što već imam u sebi, umesto da neprestano jurim za onim što mi nedostaje. Kada osluškujem svoje potrebe, godišnja doba, hranu, san, emocije i sopstveni ritam. Ajurveda nije nešto što radim. Ona je način na koji učim da živim. I još učim. Do poslednjeg daha. (smeh)
Postoji li neki događaj, susret ili životna okolnost nakon koje si počela drugačije da razumeš odnos tela, emocija i svesti?
INDIJA. Život u Indiji. Tamo sam, između ostalog, učila da ne moram baš na sve da imam odgovor. Da ne moram uvek nešto da postignem, razumem ili promenim. Da je ponekad dovoljno samo da postojim. I veruj mi, ovo još učim. (smeh) Kasnije su došli ajurveda, joga, rad sa meridijanima, susreti sa ljudima i kroz razmenu oni dragoceni, svetlosni uvidi. A onda sopstveno telo, koje me je povremeno zaustavljalo baš onda kada sam mislila da mogu još, još i još.
Danas razumem da telo nije nešto što treba da nadvladam
Danas razumem da telo nije nešto što treba da nadvladam. Ono je moj saputnik. Moj dom. I dalje učim da ga slušam. Nekada čujem odmah, a nekada mora malo glasnije da mi se obrati. (smeh) Možda je najveća promena to što više ne želim da živim odvojena od sebe, protiv sebe. Danas se sve češće vraćam sebi. I beskrajno sam zahvalna na tome.

Koliko su nežnost, zahvalnost, prisutnost i ljubav oblikovale tvoj život?
Uh, ovo je baš moja tema. Dugo sam gurala sebe da budem jaka. Da mogu, da izdržim, da rešim, da budem stub i baza drugima. Danas učim da budem mekša. Volim za sebe da kažem da sam svila. Kada sam u dobrom raspoloženju. (smeh) Dopuštam sebi da budem transparentnija u sopstvenoj nežnosti. Da ne skrivam mekoću iza snage. Da ne moram uvek da budem ona koja sve može. U ovoj ulozi Žene koju biram da živim dok sam na Zemlji, nežnost je moj svesni izbor.
Danas dopuštam sebi da primam. Da budem mažena i pažena. Od sebe same, ali i od sveta. Zvuči jednostavno, čik primeni u praksi! (smeh) A posebno mesto u mom životu zauzima Božanska Majka. Njena ljubav me podseća na onu iskonsku, bezuslovnu nežnost koja ne osuđuje, ne požuruje i ne traži da budemo drugačiji da bismo bili voljeni. Kroz nju učim da ne moram da zaslužim ljubav. Da smem da budem ranjiva, nesavršena, radosna, umorna, nestašna, svoja. I upravo tu ljubav želim da sve više živim i delim sa drugima.
Kako razumeš vezu između tela i potisnutih emocija?
Verujem da telo progovori onda kada mi dugo ćutimo. Nelagoda ili bolest mogu nas pozvati da zastanemo, obratimo pažnju na sebe i potražimo ono što nam je potrebno. Naravno, ne mislim da svaka tegoba ima emocionalni uzrok. Telo ima svoju fiziologiju i zaslužuje da ga slušamo i da mu pružimo odgovarajuću stručnu negu. Kroz ajurvedu, jogu i rad sa meridijanima naučila sam da čoveka posmatram kao celinu.
U tradicionalnoj ajurvedi postoji duboko razumevanje odnosa tela, uma, načina života i prirodnih ritmova. Kroz rad sa meridijanima upoznala sam i drugačiji način posmatranja energetskih puteva i njihovog tradicionalnog povezivanja sa organima i emocijama. A kroz susrete sa ljudima naučila sam još nešto: koliko je važno da čoveku pružimo prostor da zastane i oslušne sebe. Ne objašnjavam ljudima šta njihov bol znači. Još manje želim da im namećem sopstvenu interpretaciju. Nekada je najveći DAR upravo to da nas neko ne požuruje da budemo dobro.
Može li način na koji doživljavamo svoje telo da nam otkrije nešto o načinu na koji živimo?
I te kako. Često srećem ljude koji mnogo daju, mnogo brinu, mnogo rade i sve drže pod kontrolom. A kada ih pitam: „A kako si ti?“, nastane nelagoda. Kao da smo negde usput zaboravili da i nama pripadaju odmor, pažnja, uživanje i nežnost. Volela bih da svoje telo ponovo doživljavamo kao dom, a ne kao projekat na kojem stalno nešto mora da se popravlja. Da se u njemu nastanimo. Da mu se vratimo. Da u njemu uživamo.
Šta za tebe znači Uzemljenje?
Uzemljenje je povratak kući. Povratak u unutrašnji prostor našeg hrama, u kojem živi duša. Za mene je Uzemljenje, pre svega, NEŽNOST. Povratak u telo, dah, dodir i ovaj trenutak. Moj tretman Uzemljenje traje oko dva sata. To je poziv čoveku da se odmori od sveta, ali i od sebe samog. Od svih uloga, obaveza, očekivanja, analiziranja i pokušaja da sve drži pod kontrolom. Da ne mora ništa da rešava, objašnjava ni dokazuje. Samo da dođe. Da dopusti sebi da postoji. Da se odmori i bude negovan.
Ne popravljam ljude. Ne pokušavam da ih menjam. Stvaram prostor za susret sa sobom, sa telom i sa onom svetlošću koja već postoji u svakome od nas
U mom radu posebno mesto ima Božanska Majka. Njena energija, onako kako je ja doživljavam, podseća me na bezuslovno prihvatanje, na majčinsku toplinu i ljubav koja ne traži ništa zauzvrat. Želim da osoba koja dođe na tretman oseti upravo taj kvalitet prisutnosti: da ne mora da se dokazuje, da ne mora da bude jaka, da ne mora da bude bilo šta drugo osim onoga što jeste. Ne popravljam ljude. Ne pokušavam da ih menjam. Stvaram prostor za susret sa sobom, sa telom i sa onom svetlošću koja već postoji u svakome od nas. Volim i poštujem tu jednostavnost.
Kako gradiš poverenje sa osobom koja dolazi na tretman?
Najpre ljudskošću. Dijalogom naših duša, ako smem tako da kažem. Poštovanjem životne priče koju osoba donosi sa sobom. Iskrenošću, pažnjom i prisutnošću. Važno mi je da čovek zna da ne mora ništa da glumi, skriva ili izdržava. Dodir je veoma intiman. Ne podrazumeva se da nekome pripada samo zato što je došao na tretman. Kada se biće oseti bezbedno, prihvaćeno i slobodno da bude autentično, sa svim emocijama koje nosi u sebi, tada se otvara nešto posebno. Ja taj susret nazivam ČAROLIJOM ŽIVOTA. I ne mislim da je to čarolija koju ja stvaram. Više je ona koja se dogodi kada se dvoje ljudi zaista sretnu, bez potrebe da jedno drugo menjaju.
Kako razlikuješ istinsku duhovnu praksu od potrebe da kroz duhovnost pobegnemo od neprijatnih emocija, problema ili odgovornosti?
Velika je to tema. Danas duhovnost živim kroz zahvalnost prema životu, kroz prisutnost u svakodnevici, kroz služenje životu i kroz razmenu sa drugim svetlosnim bićima. Duhovnost je način da budem prisutnija u ovom svetu,a ne odvojena. Da umem da se pomolim. Da sedim u tišini, ali i da se nasmejem iz stomaka. Da prihvatim suzu, da priznam grešku, da preuzmem odgovornost i da skuvam sebi lep ručak. Ne želim da budem duhovna samo dok sedim zatvorenih očiju. (smeh)
Duhovnost je način da budem prisutnija u ovom svetu,a ne odvojena
Božanska Majka me podseća da ljubav ne moram da zaslužim. U mom životu ona nije samo duhovna ideja. Ona je oslonac, nežnost i unutrašnji kompas. A u mojim tretmanima, njeno prisustvo doživljavam kao podsetnik da čoveku priđem sa poštovanjem, bez osuđivanja i bez potrebe da ga menjam. Da negujem, a ne da namećem. Da budem prisutna, a ne da znam unapred šta je drugome potrebno. To želim da živim: da budem čovek, sa svim svojim radostima, nesavršenostima i životnim lekcijama.
Zašto ulja imaju posebno mesto u ajurvedi?
Zato što VOLIM ULJA! (smeh) Njihovu toplinu, miris, teksturu i način na koji nas pozivaju da usporimo. U ajurvedi ulja nisu izabrana nasumično. Njihov sastav, osobine i temperatura prilagođavaju se konstituciji osobe, trenutnom stanju i potrebama.
Abhyanga, tradicionalna ajurvedska masaža uljem, za mene je mnogo više od tehnike. To je vreme koje posvećujemo telu. Volim da radim polako, da ne žurim i da ne pretvaram dodir u mehanički niz pokreta. Nekada mislim da nam ne nedostaje još jedna tehnika. Nedostaje nam vreme da neko bude pažljiv prema nama. A ulje, toplota i nežan dodir umeju da nas podsete koliko je lepo kada sebi dopustimo da primamo.
Šta toplota ulja menja u doživljaju dodira?
Toplota me podseća na zagrljaj. Na ono kada neko ne mora ništa da nam objašnjava, već samo bude tu. Toplo ulje i pažljiv dodir mogu da doprinesu prijatnom osećaju opuštanja i sigurnosti. Volim da posmatram kako se tokom tretmana menja ritam disanja, kako se ramena opuštaju i kako čovek polako prestaje da žuri. Mislim da smo svi pomalo gladni topline.
Ne samo fizičke, već i ljudske. I možda baš zato toliko volim da radim sa toplim uljima. U njima ima nečeg jednostavnog, domaćeg i majčinskog. Kao da telo na trenutak čuje: „Tu si. Bezbedno je da se odmoriš.“
Koliko je miris važan u ajurvedskom tretmanu?
Miris je vrlo intimna stvar. Nekoga vrati u detinjstvo, nekoga u Indiju, nekoga u zagrljaj osobe koju dugo nije video. Volim mirise biljaka, prirode i ajurvedskih ulja. Ali nikada ih ne namećem. Neko obožava određeni miris, a nekome isti taj miris može biti previše intenzivan ili neprijatan.
Šta bi rekla osobi koja nikada nije naučila da prema sebi bude nežna?
Rekla bih joj: Mila, ne moraš odmah da voliš svoje telo. Samo nemoj više da budeš njegov neprijatelj. Ne moraš da ga voliš svakog dana, ali možeš da prestaneš da ga kažnjavaš. Skuvaj mu nešto lepo. Nešto toplo. Odmori ga. Zagrli ga. Zahvali mu što te nosi kroz život. Ne moraš biti savršena, mlada, vitka, zdrava ni jaka da bi bila vredna ljubavi. I ne moraš prvo da promeniš svoje telo da bi počela da živiš lepo u njemu.
Volela bih da svaka žena oseti da je njeno telo dom u kojem je dobrodošla. I da u tom domu ima pravo da bude nežna, razigrana, umorna, radosna, nestašna baš onakva kakva jeste.
Kada bi tvoje ruke mogle da ispričaju jednu priču o ljudima koje si tokom godina upoznala, kakva bi to priča bila?
Ovo mi je posebno važno pitanje. Mislim da bi moje ruke pričale o ljudima koji su mnogo toga prošli, a nisu prestali da vole. O ženama koje mnogo daju. O muškarcima koji možda ne znaju kako da pokažu nežnost. Ali žele da nauče, srcem. O ljudima koji su zaboravili da i sami mogu da primaju. Pričale bi o poverenju, suzama, osmesima, zagrljajima i onim tihim trenucima kada čovek više ne mora da bude jak.
Volela bih da svaka žena oseti da je njeno telo dom u kojem je dobrodošla
Pričale bi i o svim onim susretima u kojima sam imala priliku da budem svedok nečije ranjivosti, ali i njegove lepote. Možda bi pričale i o meni, jer svaki susret nešto ostavi i u mojim rukama i u mom srcu. A možda bi rekle i da moje ruke nisu samo moje. Da kroz njih želim da pružim ono što i sama učim da primam: nežnost, prihvatanje i ljubav.
Božanskoj Majci dugujem posebno mesto u toj priči. Njena ljubav me podseća da dodir ne mora ništa da traži, da dokazuje ili popravlja. Može jednostavno da bude dar. A kada bi moje ruke na kraju morale da kažu samo jednu rečenicu, možda bi to bilo: Budimo nežni jedni prema drugima. Nikada ne znate koliko je neko nosio pre nego što je stigao do vas.
I znate šta? Svi smo mi, na neki način samo deca koja žele da budu zagrljena.
Pročitaj i: Podignite nivo hormona sreće samo za minut
Tekst: Jasmina Stojanović / Foto: Jasmina Stojanović, Pexels, Magnifico









