Ne moramo da čekamo da se spoljašnje okolnosti promene kako bismo promenili svoje unutrašnje stanje
Srce i mozak komuniciraju putem nervnih, hormonalnih i drugih fizioloških signala a ta komunikacija utiče na regulaciju krvnog pritiska, srčanog ritma, reakcije na stres i brojnih procesa koji određuju kako se osećamo. Iako smo navikli da srce povezujemo sa osećanjima, a mozak sa razmišljanjem, da jednom pripisujemo ljubav, a drugom razum, savremena fiziologija pokazuje da ova dva organa nisu odvojeni centri našeg iskustva, već delovi složenog sistema koji neprestano razmenjuje informacije.
U tekstu A Powerful 2-Step Meditation for Inner Peace and Calm iz 2015. godine Brejden opisuje tehniku koja podrazumeva usmeravanje pažnje na područje srca, usporavanje disanja i svesno izazivanje osećanja zahvalnosti ili brižnosti, dok istraživači HeartMath instituta opisuju koherentno stanje kao obrazac u kome se ritmovi disanja, srčanih intervala i krvnog pritiska mogu snažnije uskladiti. Posebno se izdvaja frekvencija oko 0,1 Hz, koja odgovara ciklusu od približno deset sekundi.
Kako se postiže koherencija prema Gregu Brejdenu?
- Preusmeravanje pažnje
Umesto stalnog analiziranja misli i spoljašnjih događaja, pažnja se usmerava na područje srca. Cilj je da se prekine automatska reakcija na stres.
- Usporavanje disanja
Disanje postaje sporije, ravnomernije i prijatno. Jedan od uobičajenih ritmova jeste pet sekundi udaha i pet sekundi izdaha, bez forsiranja.
- Svesno izazivanje osećanja
Osoba se priseća nekoga ili nečega što u njoj izaziva autentičnu zahvalnost, ljubav, brižnost ili saosećanje. Brejden naglašava da nije dovoljno samo misliti o emociji, već pokušati da je zaista osetimo.
Istraživanja fiziološke koherencije ukazuju nam na mogućnost da promenom ritma disanja i načina na koji usmeravamo pažnju možemo uticati na sopstveno telesno stanje, a iz tog stanja drugačije pristupiti problemima koji nas zaokupljaju. Ili još konkretnije: ne moramo uvek da rešimo problem da bismo smirili organizam. Ponekad je potrebno najpre smiriti organizam da bismo problem mogli jasnije da sagledamo.

Šta nam govori HRV?
Naše srce ne kuca u savršeno jednakim vremenskim intervalima, čak ni kada mirujemo. Između dva uzastopna otkucaja postoje male razlike koje se neprestano menjaju. Ova pojava naziva se varijabilnost srčanog ritma (HRV – Heart Rate Variability).
Možemo razvijati veću otpornost na stres i životne izazove kroz svesnu regulaciju emocionalnog i fiziološkog stanja
Upravo te razlike pružaju važne informacije o tome kako autonomni nervni sistem reguliše rad srca i prilagođava organizam različitim zahtevima. Na primer, kada smo pod stresom, zabrinuti ili fizički opterećeni, srčani ritam i njegova varijabilnost mogu se promeniti. Kada dišemo sporo i ravnomerno, pojavljuje se drugačiji obrazac: oscilacije srčanog ritma mogu postati pravilnije i izraženije. Ovaj ritmičniji obrazac često se opisuje kao srčana koherencija. Istraživači HeartMath instituta posebno su zainteresovani za stanje u kojem promene srčanog ritma formiraju relativno pravilne talase, povezane sa disanjem i mehanizmima regulacije krvnog pritiska.
Emocija nije samo reakcija, već i mogućnost izbora
Greg Brejden nas uči da možemo razvijati veću otpornost na stres i životne izazove kroz svesnu regulaciju emocionalnog i fiziološkog stanja. Brejden posebno ističe zahvalnost, brižnost, saosećanje i ljubav kao emocije koje možemo svesno prizvati, čak i kada se trenutno ne nalazimo u idealnim životnim uslovima. Prema njegovom pristupu, cilj nije da sebe uverimo kako je sve dobro, već da nakratko prekinemo automatsku fiziološku reakciju na stres. Razlika je između toga da čekamo razlog za zahvalnost i da se svesno prisetimo nečega zbog čega je već osećamo. Ovaj pristup povezan je sa tehnikama HeartMath instituta, naročito sa metodom Heart-Focused Breathing, koja kombinuje usmeravanje pažnje na područje srca sa sporim, ritmičkim disanjem.
Da li je moguće promeniti odnos prema stvarnosti pre nego što promenimo samu stvarnost?
Značaj istraživanja koherencije srca i mozga nije samo u boljem razumevanju njihove međusobne komunikacije, već i u saznanju da na pojedine fiziološke procese povezane sa stresom možemo svesno da utičemo. Srce i mozak ne funkcionišu nezavisno, a njihov odnos nije ograničen na to da jedan organ izdaje naredbe, a drugi ih izvršava. Razumevanje ove dvosmerne komunikacije menja i način na koji posmatramo emocije. One nisu samo subjektivni doživljaji koji nastaju u mozgu, već uključuju čitav niz telesnih procesa koji povratno utiču na naše iskustvo. Cilj nije da potisnete ono što osećate, već da naučite da prepoznate i regulišete sopstvene reakcije, umesto da one automatski određuju vaše sledeće postupke.
Pročitaj i: DNK kao antena: između nauke i skrivenih kodova života
Tekst: Jasmina Stojanović / Foto: Pexels, redakcija




