Postoje reči sa kojima budete blisko, onako lepo vam je kad ih čujete ili pak vidite. Deluju magično na vas, promene istog trena atmosferu i vremenske (ne)prilike u vama i sve postane izrazitije, a mekše


Potaman. Neki dan ugledam ovu reč slučajno, tražeći preporuku za seriju na netu.
I tako neplanirano dozovem tišinu. Ali onu umirujuću, baš ona koja nam je potrebna pred san, a prečesto je sami sebi uskratimo da bismo, na primer odgledali još jednu epizodu popularne serije. Koji paradoks. Zatrpavamo sebe utiscima za koje želimo da nemaju veze s nama, da nas odvuku što dalje od sopstvenih života i diskonektuju sa realnošću koju živimo.
Nekad je i to ok, ipak, na pragu iz jave u san rekla bih da je tišina prijatelj.
I prepustim joj se.
Krenem u kontemplaciju, zaboravim i seriju i naviku da zaposlim svoj um i prevarim ga da zaspi a da me ne pita ništa. Ni ja njega. Ne usled tišine i postignutog mira, već usled prevare. A prevaren um teško može da spava. Dremucka, budi se, traži brigu koju će razvlačiti kao žvaku tokom noći. Zaspati u tišini, mraku i zadovoljnog srca je nešto drugo.
Prevaren um teško može da spava
Ovog puta jedna reč, možda obična a možda i malo zaboravljena, utišala je buku sveta, i čula sam sebe. I bilo je tako prijatno.
Mir.
Tišina.
Prisutnost.
Disanje.
I prilika da oživim reč od koje je sve krenulo.
Meni je bilo potaman.
Potaman u glavi. U duši. U srcu.
Potaman mi je bio i dušek, i jastuk, i temepratura sobe, i svetlost ulične svetiljke koja je stidljivo virila.
Jesam li ja stvorila svoje potaman? Ili se desila magija? Ili sam joj samo dozvolila da me nađe i odnese u san.

Jedno znam.
Utišajte se, neke žižice u nama čekaju da ih zapali neki neočekivani nadražaj, reč, miris, boja, utisak.
Dozvolite utisku da se razvije i kreira potreban rasplet.
Stvorite sopstvenu scenografiju.
Opustite se i uživajte u tišini.
Možda je baš Tišina ta reč…
Pročitaj i: Podsetnik za život
Tekst: Irena Rangelov / Foto: Pexels
Ostavite odgovor